Abercrombie mala neshvaI jo sam jednom

  • Hollister Canada
  • Tagged , , ,
  • August 7, 2015
  • mala neshva

    I jo sam jednom stajala na kolodvoru, i jo sam jednom ekala njega. Ugledala njegovo slatko lice i bacila mu se u zagrljaj. I jo smo nepomino stajali tako zagrljeni, sasvim stisnuti jedno uz drugo i ljubili se. I nije nam smetala hladnoa te zimske veeri, i nije nam smetala kia koja je padala po nama. Nismo se mogli odvojiti. U meni je sve blistalo od sree, znajui da ovaj put nikamo vie ne odlazi. I zato sam vjerojatno uporno i stajala s njim na kii, da se uvjerim da ovo nije san. Ali nije bio. Jer ako je, svake noi je sve bolji, svake noi je sve stvarniji. Svaku veer smo skupa, svaku veer provodimo zagrljeni i sami, svake veeri ga ne elim pustiti doma, ne mogu ga se zasititi. A osjeaj je zaista divan, svaki dan sve bolji, svaki dan je drugaiji.

    Eto, da vam se javim ukratko, da znate da me nema jer sam s njim. (a ne zaboravimo i ispitne rokove) Pusa svima!Teko mi je svaki put kada t Abercrombie e ispraam, kada te gledam kako odlazi, a sasvim sam svjesna da nije moja sudbina da idem s tobom, nego da ostanem, nastavim sa svojim ivotom, nestrpljivo isekujui tvoj povratak. Ostanu mi samo uspomene na tvoje dodire, na zadnji poljubac koji si utisnuo na moje usne. Ostaje mi tvoj miris na jastucima, davno ishlapio, ali osjeam njegovu prisutnost, osjeam da si ti bio tu. I to me dri na ivotu. Mora znati da sam se osjeala vrlo usamljenom. Nije me imao tko zagriliti dok sam plakala zato to te nema. Nije me imao tko poljubiti da ublai bol. A ivot je i dalje tekao. I s vremenom sam se morala sa svime pomiriti i nastaviti pratiti ivot. Morala sam. Ne, nisam te zaboravila, ni malo. Samo sam se natjerala da ivim bez tebe. I sada je to problem. Da, primjetio si tu moju promjenu. Primjetio si da mi je trebalo vremena da se opet priviknem da si se vratio, pa da ponovno odlazi. Nisam te zato prestala voljeti, ali morala sam to zbog sebe. No shvatio si. Shvatio si da nisi mogao otii bez ikakvih posljedica. Sasluao si me i nisi se uvrijedio. Nisi, nisi. Odluio si se boriti. Odluio si se meni vratiti. Danas si me posebno zadivio. Uvijek mi govori lijepe stvari, ali ove danas su me posebno dirnule. Rekao si da me vie ne eli ostaviti samu, da to za nas nije dovoljno. Doi e u Zagreb. Meni. Samo meni.

    Teko mi je to te ostavljam samu, uplakanu. Teko mi je to ti ne mogu obrisati suze, to znam da sam ja kriv za tvoju tugu. Ne bih otiao, ali moram. Oboje imamo svoje obveze zbog kojih ne moemo biti stalno zajedno. I zato ja odlazim. A ti me eka. Ti. Uplakana i tuna kada se ne ujemo. Sretna i uvijek nasmijana kada te nazovem. Strpljivo me eka. A meni fali to ne mogu zaspati pored tebe, to ne mogu sluati kako tone u san u mom naruju. Strah me je da e me prestati voljeti, da e me zaboraviti. Strah me je da me vie nee trebati. Zato se vraam tebi, zato dolazim kada god mogu. A zato uskoro i ostajem.

    Teko je biti onaj koji odlazi, ali vrijedi se tebi vratiti.

    CLARE: It’s hard being left behind. I wait for Henry, not knowing where he is, wondering if he’s okay. It’s hard to be the one who stays. I keep myself busy. Time goes faster that way.

    I go to sleep alone, and wake up alone. I take walks. I work until I’m tired. I watch the wind play with the trash that’s been under the snow all winter. Everything seems simple until you think about it. Why is love intensified by absence?

    Long ago, men went to sea, and women waited for them, standing on the edge of the water, scanning the horizon for the tiny ship. Now I wait for Henry. He vanishes unwillingly, without warning. I wait for him. Each moment that I wait feels like a year, an eternity. Each moment is as slow and transparent as glass. Through each moment I can see infinite moments lined up, waiting. Why has he gone where I cannot follow?

    HENRY: How does it feel? How does it feel? Sometimes it feels as though your attention has wandered for just an instant. Then, with a start, you realize that the book you were holding, the red plaid cotton shirt with white buttons, the favorite black jeans and the maroon socks with an almost hole in one heel, the living room, the about to whistle tea kettle in the kitchen: all of these have vanished.

    It’s ironic, really. All my pleasures are homey ones: armchair splendor, the sedate excitements of domesticity. All I ask for are humble delights. A mystery novel in bed, the smell of Clare’s long red gold hair damp from washing, a postcard from a friend on vacation, cream dispersing into coffee, the softness of the skin under Clare’s breasts, the symmetry of grocery bags sitting on the kitchen counter waiting to be unpacked.

    And Clare, always Clare. Clare in the morning, sleepy and crumple faced. Clare with her arms plunging into the papermaking vat, pulling up the mold and shaking it so, and so, to meld the fibers. Clare reading, with her hair hanging over the back of the chair, massaging balm into her cracked red hands before bed. Clare’s low voice is in my ear often.

    Bilo je tu svega. Od neizmjerne sree, mada smo udaljeni, i osjeaja da nam nema kraja, do dubokih kriza koje su se nakratko inile nepremostivim i poetkom kraja. Bilo je par dana kada nam udaljenost nije bila problem, i unato njoj smo oboje blistali od sree i ljubavi. A jedan dan nas je sustiga Abercrombie o ivot, okomio se na nas, stavio pred nas nove prepreke i inilo se kao da im nema kraja, kao da smo osueni na to da vjeno budemo razdvojeni. A to nas je dotuklo, dovelo do toga da se zapitamo m Abercrombie oemo li dalje ovako, daleko jedno od drugog. Pokleknula sam. Da, i ja. Ja koja uvijek, ba uvijek vjerujem u nas. Nakratko sam izgubila nadu. Znam da ju je i on izgubio. Pitali smo se je li ljubav dovoljna da nas zadri zajedno. I bila je. Nakon puno suza i tuge stvari su se popravile, a ljubav je preivjela. I ojaala. Sve je opet postalo sjajno i blistavo onog trena kad je saznao da dolazi kui. Vratila se naa radost. Sunce je opet zasjalo.

    ekala sam ga. Dva puna dana. inila su se kao vjenost. Da je barem doao u zoru da nisam morala provesti sate i sate pune nestrpljenja i isekivanja. Dan dug kao vjenost. Puno su mi pomogle frendice. Bile su sa mnom vani. Priale su o uobiajeni stvarima, a sati kao da su letili. Dola sam na kolodvor. I napokon ga ugledala. Nervozno se etkao. I ugledao me. Opet, kao da je prola vjenost dok sam mu se pribliila. eludac mi se poeo okretati, uhvatila me nervoza. Optuio me da sam ga se sramila, nije to mogao shvatiti. No sva ta elja u meni se skupljala i skupljala, a taj osjeaj ljubav me preplavio. I opet, pribliila sam mu se sa oklijevanjem. Kao da sam se bojala da e nestati ako doem previe blizu. Zato sam stavila ruku na njegovo lice i pomilovala ga. Bilo je stvarno. Toplo, meko i gledalo je u mene. I tek tada sam poljubila te dugo eljene usne. I one su bile stvarne. I uzvratile mi poljubac. Rijei nije bilo puno. Bile su suvine. Stisli smo se jedno uz drugo i jednostavno uivali.

    Proveli smo idua dva dana skupa, bez razdvajanja. Bilo je super, ba onako kako sam eljela. Napokon sam mu mogla biti blizu, staviti glavu na njegovo rame i osjetiti mir. Napokon sam mu mogla sjediti u krilu satima i maziti ga, ljubiti dok mu nisam dosadila, mada bi on to strpljivo podnosio (no znam ja da je to jo uvijek za njega previe), obrisati zadnje tragove briga na njegovom licu i usreiti ga. Ba onako kako sam htjela ovih dana, a nisam imala prilike. Jer ba mi je on najvie falio. I moja srea. Ona koja se ne gasi kad je on uz mene. A onda sam ga opet morala pustiti doma. Opet sa malo suza, mada mi je govorio da ne plaem. Vratit e se nakon par dana. Ali srce mi se kida svaki put kada odlazi. Pa makar i na kratko.

    Traio me da ga uvam, d Abercrombie a se borim za njega i ne putam ga od sebe. Obeala sam mu. Nije mi bilo teko, jer to mi je i bila namjera. Traio me da mu obeam da u ga uvijek initi sretnim. Obeala sam mu. Nije to neto u to mogu biti sigurna, ali potrudit u se. Ne mogu mu obeati da mu se nikad vie nee dogoditi neto loe i da e sve biti lako, ali ja u u tim trenucima biti uz njega. I nikad neu biti njegov razlog za tugu.

    Pada mrak. Mjesec obasjava moju sobu, njegove zrake se zaustavljaju na mom krevetu. U njemu smo ti i ja. Jedno pored drugog. Ba kao nekad. Konano ostavljam taj dugo eljeni poljubac na tvojim usnama, i on me jednostavno ostavlja bez daha. Poljubac bolji nego ikad, poljubac kakav sam si zamiljala samo u najluim snovima. Prislanjam se uz tvoje tijelo, ba onako kako to toliko elim ovih zadnjih mjeseci, a osjeaj je opet tako dobar. Izmamljuje veliki osmijeh na mom licu. Najednom otvaram oi, a tebe vie nema. Nestao si. Postaje mi jasno da je sve bio samo san. Jo jednom me je prevario mjesec, jo jednom mi te na kratko doveo, a onda bez upozorenja mi te oduzeo. I mrzim tu samou. Mrzim to te nema kad otvorim oi. Mrzim to ne mogu osjetiti toplinu tvog tijela i pogladiti te po kosi. A opet, drago mi je to si barem u snu sa mnom, drago mi je to si barem na koji trenutak uz mene. I zato se tako teko diem ujutro iz kreveta. Zatvaram na silu oi i pokuavam osjetiti tvoj zagrljaj. Znam, glupo je to, ali pomae mi da izdrim dane bez tebe.

    Prolo je ve tako dugo vremena to smo razdvojeni. Kao jedna mala vjenost. Toliko sam se bojala da e se zbog toga sve pokvariti, da e me zaboraviti, da e me prestati voljeti. Ali nisi. Stalno me zove, to ti je prva pomisao kad si slobodan, moj glas. I nikad nisam mislila da u moi odravati vezu preko telefonske ice. No nekim udom ide, i to iznenaujue dobro. A kada se samo sjetim koliko sam se prije uasavala veze na daljinu. Sada mi je normalna. Normalno mi je da te nema. No bez obzira na sve fali mi svaki dan sve vie. Svaki dan te sve vie volim. Svaki dan sve bolje shvaam to je to ljubav, i to su ljudi sve u stanju initi zbog njege. I zato se ne uzrujavam kad ljudima padne mrak na oi kad uju da smo skupa samo etiri mjeseca, a da je veza ve ozbiljna. Ve? Bila je nekako od poetka. to oni zapravo znaju? Ne poznaju nas. I ja sam se prije udila ljudima koji su se tek upoznali, a ve ive skupa, planiraju svadbe. No oito to mora doivjeti da bi shvatio. No tu se javilo jedno pitanje koje jo nisam uspjela sama rjeiti. Kako u to objasniti roditeljima? Kako da ih obavjestim da idem kod tebe na par dana na drugi kraj lijepe nae, a da oni ne polude na to? Kako da im objasnim da je to ozbiljno, a neki moj hir? Kako da im objasnim da te volim? Kako kad ne znaju to sam sve dosad prola, kako kad ne znaju da ve dugo nisam malo povodljivo dijete? Kako e oni shvatiti to to odlazim? Kako da im objasnim da se ne elim ni na trenutak odvojiti od tebe?

    Dani polako prolaze, i polako (mada je jo daleko) se blii tvoj dolazak. Ponekad se udim to sam ve toliko izdrala bez tebe. I kada doe, i bude opet odlazio, ne znam gdje u nai snage da te ponovno pustim, da ponovno provedem nekoliko mjeseci bez tebe. Ne znam kako u moi suzdrati tu rijeku suza koju ve sada osjeam u sebi. Bojim se razmiljati o budunosti, bojim se koliko u jo takvih usamljenih dana morati doivjeti. Ali u jedno sam sigurna. Ne alim ni zbog jednog trenutka s tobom, ali ni zbog jednog bez tebe, jer ba su nas ti trenuci nauili to je to ljubav. Ba su nam oni pokazali da se, na kraju, ipak sve isplati.

    Vrtim se po sobi i isprobavam novu odjeu. Isprobavam sve ponovo i ponovo, i jedino o emu razmiljam je kako bi se tebi to svidjelo, a tako mi je krivo to te nema da vidi moje slatke nove hlaice. I tada mi alje poruku. Dolazi doma. Ne elim u to vjerovati u naprijed, ne elim se radovati dok me ne nazove i potvrdi mi to. No ipak mi pie lijepe poruke, govori mi to emo sve raditi kad doe, poinjemo planirati, a ja se polako radujem. Ve se vidim u tvom zagrljaju, ve sam presretna to u se napokon moi stisnuti uz tebe. Opet isprobavam novu odjeu, gledam u emu u ti izgledati najljepe. A tada nova poruka. Ipak ne dolazi. Neto je iskrsnulo. Istog trena sjedam na krevet, bez ikakve volje. Tuga se pojavljuje na mom licu. Da, da, ta dobro poznata tuga. Pitam se zato sam se poradovala kad su anse da te vidim bile zbilja male. A tada me zove. U prvi tren jedva suzdravam suze. No to mi vie pria, to mi je lake. Ne mogu na to ostati hladna. Ponovo mi grije srce i vraa osmijeh na lice.

    Ti nai razgovori. Oni su mi postali sve. Radujem im se cijeli dan. Nestrpljivo oekujem kada e zazvoniti telefon, da ti ujem glas. To je ono to me dri na ivotu, to me izbacuje iz ove monotonije. Tvoje rijei i tvoj glas me svaki put sjete da nemam razloga za tugu. Imam tebe. Istina je da si daleko, ali vratit e se. No kada me nazove sjetim se to sam sretna to te imam. Mnogi to nemaju. Mnogi nemaju nekoga tko ih voli, nekoga na koga se uvijek mogu osloniti. Ili ih nemaju, ili ako ih imaju, ne cijene to. Ne cijene i ne shvaaju koliko su sretni, ili ih jednostavno nije briga. A mi se i volimo, i cijenimo, i nastojimo to zadrati. Zato sam odluila vrsto stisnuti zube. Nema vie tuge. Nema joj mjesta u mom srcu. Sasvim je nerealna. Jer na kraju dana znam da imam tebe.

    Time traveler’s wife

    CLARE: It’s hard being left behind. I wait for Henry, not knowing where he is, wondering if he’s okay. It’s hard to be the one who stays. I keep myself busy. Time goes faster that way.

    I go to sleep alone, and wake up alone. I take walks. I work until I’m tired. I watch the wind play with the trash that’s been under the snow all winter. Everything seems simple until you think about it. Why is love intensified by absence?